Hoy es: Jueves, 18 de Abril de 2024
inicio

La hormiga, el piojo, el puma y la zorra
Síinik, uk’, hkoj yéetel ch’omak

¡Si yo llegara a ir de cacería, cazaría muchos venados -decía la zorrita.!


 

Yanji juntúul síinik, uk’, jkoj yéetel juntúul ch’omak, le ba’alche’o’obo kajakbalo’ob tu yáanal junp’éel sajkab. Sáansamal juntúul ichilo’ob ku bin u kaxant ba’al u jaanto’ob. Yáax táanil bin le chan síinik ts’oono’, ba’ale’ leti’e’ jach chichaan ma’ táan u páajtal u máan yáalkab tu paach mix juntúul ba’alche’, ka jo’op’ u yilik bix úuchak u nats’ikubaj yiknal juntúul keej chilikbal yáanal u bo’oy junkúul subiin. Junjunp’íitil, junjunp’íitil ka tu jach nats’ajubaj yiknal le keejo’ ka jtak’laj tu xikin. Ku yu’ubik le kéejo’ táan u yúuchul jats’uts k’aay, ka tu ya’alaj ti’e’:

-Ay maan, wa ka jach nats’abaj te’ tu jool in xikina’ je’ in wu’uyik u jach jats’utsil a k’aaye’.


-Jats’uts’ina’ a wu’uyik beya’ kux túun wa ka in ts’otinbaj tu ts’u’ a xikin buka’aj jats’uts’il ken a wu’uy in k’aay .-Ku ya’alik le chan síiniko’.

Ja’alibe’ ka tu tsotajubaj ichil u xikin le kéejo’.

-Maan, jaaj túun we’ jats’uts a k’aayo’.

Le ku ts’óotch’intikubaj le chan síinik tu ts’u’ u xikin le kéejo’; je’e túun ku máan yáalkaba tak u jo’ol ku k’ok’ol jats’tik ti’ cháaltun, ti’ u, chuun che’, tu ka’aka’achaj tak u baak. Istikyaj ka jpáatji u kiinsa’al tumen le chan síiniko’. Ku yilik le chan síinik ts’o’ok u kíimilo’ ka jóok’e’ ka jnaak tu k’ab che’e’ ka jo’op’ yawat. Táan u yawtik ka talak ch’a’abil le kéej ts’o’ok u kiinsiko’.


Ma' sáame' le ku taal nuxi' jkoj.

-¿Ba’ax ta meentaj?

-Sáam in kiins le keejo’, buka’aj xáanchajik a taale’ex.

-¿Tu’ux yan le kéejo’? -he’elo’.

Ka tu yilaj nuxi’ koje’ ti’ pekekbal le kéejo’ u kachmaj u b’aak uchak u seen k’o’ok’o’olik. Ja’alibe’ le nuxi’ jkojo’ tu páajkuchtaje’ ka tu bisaj, ku ya’alik ti’ chan síinike’:

-Teche’ ts’o’ok in wilik je’ u páajtal a ts’oone’, sáamale’ chan uk’ kum jbin ts’oon, ka’abeje’ chan ch’omak kun jbin.

Ka’alikile’, le chan ch’omako’ táan u máan u ja’aláant yíich’ak tak tu nak’ le áaktuno’.

-Ba’ali’ u jáan k’uchul ka’abeje’ ka xi’iken xan ts’oon, tumen tene’ yanten u yíich’akil, óotsil chan uk’e’ ba’ax kun páajtal u ts’oon, mix ba’al ken u ts’one’. Je’ túun teene’, cheen wá ka xi’ike je’ in ts’onik kéeje’ -Ku ya’alik chan ch’omak..

Ja’alibe’, ka sáaschaje’ ka jo’op’ u bin chan uk’ tu yáalan k’áax. Le ka’aj k’uch tu jáal junp’eel jáaltune’ ka tu yilaj yan u ja’, ka j ook tu ch’uykabile’ ka jtak’laji’, tumen yoojel ku taal kéejo’ob uk’ik le ja’o’. Ma’ sáame’ le ku k’uchul juntúul nuxi keej uk’ik le ja’o’. Le ka’aj chíin yich ichil le jaltuno’ naapulak yilik u yoochel le chan uk’o’ táan u ya’ala’al ti’e’:

-Uk’en, uk’en

¿Tu’ux yaan le ba’al ku t’aana’?

Ku yilike’ ti’ yaan le ba’al te’ tu yiit le jáaltuno’, ku ts’o’okole’ ma’ leti’e’ chaan uk’o’ cheen yoochel.

-Pa’atik in wuk’ik le ja’a, le ba’axa’ táan u ya’alik ten ka in láanuk’e’.

-Uk’en, uk’en. -Ku t’aan le chan uk’o’.

-Ka jo’op’ u yuk’ik le ja’o’.
-Yaan in wilik tu’ux ku k’aay le ba’ala’, bin in ka’aj in wile’, ba’ale’ k’abéet in láan uk’ik le ja’a’, míin ti’ yaan tu yiit le jáaltuna’.

Ka jo’op’ u yuk’ik le ja’o’, ts’o’ok u na’ajtale’ ka tu p’ataj, ba’ale’ ka tu ka’aj u’uyaje’ táan u ya’ala’al ti’e’.

-Uk’en, uk’en.

Ka cheen xaklaje’ ka tu p’isajubaj u láaj uk’ le ja’o’, yo’olal u yilik tu’ux yaan le chan ku t’aano’. Le ka’aj tu tukultaj u sutikubae’ le ku téejel u nak’. Ja’alibe’ ts’o’ok u xíikil u nak’ le kéejo’ ka jóok’ le chan uk’ te’ ichil le jáaltuno’, ka jna’ak tu k’ab che’e ka jo’op’ u yawat. Ma’ sáame’ le ku taal nuxi’ koje’ ka a’ala’ab ti’:

-Sáam jo’op’ok in pa’atik a taale’ex a ch’ae’ex le kéeja’ sáam in kiinsej.

Ja’alibe’ ka jbin nuxi’ jkoje’ ka tu yilaje’ nikikbal u choochel le nuxi’ keej úuchak u xíikil yeetel le ja’ tu yuk’ajo’, ka tu páajkuchtaje’ ka jo’op’ u bisik ichil le áaktuno’, le ka’aj k’ucho’obe’ ka jaano’ob.

-Sáamale’ chan ch’omak kun jbin ts’oon.

Ku sáastale’ ka tu ya’alaj le chan ch’omak ti’ nuxi’ kojo’:

-Eyaj je’e kin bin túuna’, papaj.

Ka jóok’ yáalkabe’ ka bini’, táan u máan yáalkab k’áax: ch’ij ki’in, ch’ij ki’in, so’on, so’on -ku máan yáalkab. U juum ku yu’uba’al tumen le keejo’obo’ ku bino’ob. Cheen ka tu yilaje’ ts’o’ok u yak’abtal ma’ u yila’aj mix juntúul kéeji’, ka u yaa ts’o’okole’ u cheen puts’bank’uunsmaj yíich’ak, tak xlala’ che’o’ob ku jáajat paytik.

-Wa ka in wil kéeje’ bey ken in cha’achila’.
<

Ku ts’íitil yáalkab k’áax u kaxant kéej, ba’ale’ mix juntúul kéej ku yilik tumen ku láaj p’u’usik, le ka’aj áak’abchaje’ ka tu kaxtaj junp’éel jool áaktun utia’al u wenel. Ku sáastale’ ka jo’op’ u ka’aj máan yáalkab tu ka’ateen táan u máan u kaxant kéej, jbin xan le k’iino’ mix ba’al tu ts’onaj. Ka’alikile’ táan u pa’ata’al tumen nuxi’ jkoj tak yóok’ol kabilo’, ku jo’op’ol u yawta’al.

-Míin jaanta’ab le óotsil chan jch’omaka’, mina’an.

Tu yoxp’éel k’iine’ ka jóok’ yáalkab yóok’ol junp’éel noj beje’ ka tu yilaj ya’ab péepeno’ob, ka chilaj le chan ch’omak chúumuk le bejo’ ka tu japaj u chi’ utia’al ka múuch’uk le péepen tu chi’o’ yo’olal beyo’ le ken u nup’ u chi’e’ ti’ kun p’áajtal tuláakal le péepeno’obo’.

-Kex chéen lela’, je’el in we’esik ken k’uchukene’.


Le ka’aj k’uch tu’ux yaan u áaktun le nuxi jkoje’, ka jo’op’ u bin u jilankil, cheen ka’aj ila’abe’ táan u ch’eeneb, ka k’áata’ab ti’e’:

-Ba’ax ta ts’onaj.

-Ju’u’, ju’u’ -ku ya’alik chan ch’omak.

-Tu’ux yaan a ts’oon.

-Ju’u’, ju’u’ -ma’ táan u páajtal u t’aan tumen chuupul u chi’ yeetel péepen.

-Pa’atik in ka’ansikech xiibil, ba’axten ma’ ta kanaj ts’ooni’, ts’o’ok óoxp’eel k’iin ma’ jaankeni’ je’el tuláakal a wíits’ino’obo’ láaj wi’ijo’ob.

Ka tsáay nuxi’ jkoj tu paach, buka’aj tu’ux jmáano’ob ka jpáatchaj u ka’anal le chan ch’omako’ le ku la’ap’al tumen nuxi’ koj, jach jp’u’uj ti’ óotsil chan ch’omak, le beetik tu cháachaje’ ka tu jáatpaytaj, ts’o’okole’ ka tu jaantaj. Le ka’aj ts’o’ok u janale’ ka tu bisaj u yala’ ti’ u mejen chuukano’ob p’áatlo’ob tu yanal le áaktuno’

Bey p’áatiko’ob cheen yéetel nuxi’ jkoj. Jach uts xi’ik ti’o’ob tumen láaj meyajil ba’alcheo’ob.

Existió una vez una hormiga, un piojo, un puma y una zorra que vivían debajo de una sascabera. Todos los días le correspondía a uno de ellos buscar la comida. Primero le tocó a la hormiguita ir de cacería, pero ella era muy pequeña y no podía correr para perseguir a los animales, comenzó a buscar la forma de cómo acercarse a un venado que estaba acostado debajo de un árbol de subín. Poco a poco se le fue subiendo hasta que estuvo muy cerca de la oreja del venado y allí se quedó.


El venado comenzó a escuchar un canto muy bonito, entonces le dijo:

-Doña, si te acercaras un poquito más a mis oídos oiría mejor tu canto.

-Pues si así lo escuchas bonito ¿qué sería si yo entrara en tu tímpano?, oirías más bella mi canción -contestó la hormiguita. Entonces se empezó a introducir en la oreja del venado, y éste dijo:

-Mamita, de veras que es hermosa tu canción.

Cuando la hormiga se metió en el tímpano del venado y comenzó a picarlo; el venado se echó a correr golpeando su cabeza en las lajas y troncos de los árboles quebrando sus astas. Con mucho trabajo pudo matar la hormiguita al venado. Al ver que ya había matado al venado, se subió a la rama de un árbol y comenzó a llamar a gritos a sus compañeros para que vinieran a buscar al venado. Al poco rato llegó el viejo puma y le preguntó:

-¿Qué hiciste?

-Hace rato que maté al venado y cómo han tardado en venir. -¿Dónde esta?

-Allí está.


El puma vio al venado tirado en el suelo con las astas quebradas por los golpes que se llevó. Entonces cargó al venado que había llevado, luego le dijo a la hormiguita:

-Ya veo que tú sí puedes cazar mañana irá el piojito de cacería. Pasado mañana le tocará a la zorrita.

Mientras tanto, la zorrita andaba afilando sus garras en las paredes de la cueva.

-Ojalá pronto sea pasado mañana para que yo vaya de cacería, porque yo sí tengo garras para ello, en cambio el pobre piojito qué va a cazar, no cazará ningún animal. Si yo llegara a ir de cacería, cazaría muchos venados -decía la zorrita.

Pues bien, al amanecer el piojito se fue al monte. Al llegar a la orilla de una sarteneja vio que estaba llena de agua y se metió en una parte saltada de la piedra, ahí se quedó, pues sabía que en la sarteneja acudían venados a beber agua. Al rato llegó un venado, al inclinarse a tomar agua vio la sombra del piojito que le decía:


-Bébeme, bébeme.

-¿Dónde estará esa cosa que habla?

Vio que estaba en el fondo de la sarteneja, pero no era el piojito sino sólo su sombra.

-Voy a beber toda el agua, este animal me está pidiendo que yo la beba toda.


-Bébeme, bébeme -repetía el piojito- Y el venado comenzó a beberla.
-Veré donde canta ese animalito, pero para ello tendré que tomarme toda el agua porque creo que está en el fondo de la sarteneja. Siguió bebiendo el agua. Al llenarse la dejó de beber, pero oyó que le decían nuevamente.
-Bébeme, bébeme.

El venado abrió muy bien las piernas, se acomodó y se esforzó a beber toda el agua para que pudiera ver al piojito que hablaba. Cuando quiso dar la vuelta se le abrió el estómago. Al estallar el estómago del venado, salió el piojito de la sarteneja, se subió a la rama de un árbol y comenzó a gritar. Al rato llegó el viejo puma y el piojito le dijo:

-Hace rato que los estoy esperando para que vengan por el venado que maté.

El viejo puma fue hasta donde estaba el venado y lo vio con las tripas de fuera por el agua que había tomado. Lo cargó y lo llevó a la cueva. Al llegar, comieron.


-Mañana irá la zorrita -dijo el puma.

Al amanecer dijo la zorrita:

-Ya me voy, papá.


Salió corriendo y se fue, andaba corriendo en el monte: ch’ij ki’in, ch’ij ki’in, so’on, so’on. El ruido que hacía era escuchado por los venados y se iban. Cuando se dio cuenta ya era de noche y no había visto ningún venado, ya tenía bien afiladas las uñas que hasta los árboles quebraba.

-Si yo encontrara a un venado lo mataría de esta forma -dijo la zorrita.

Corría por el monte buscando venados pero no veía a ninguno porque todos huían. Al anochecer buscó la entrada de una cueva para dormir. Al día siguiente empezó nuevamente a correr en el monte en busca de algún venado, pero pasó el día sin que viera alguno. Mientras tanto, el viejo puma la esperaba, éste salía por ratos de la cueva y gritaba a la zorrita.

-Creo que se comieron a la zorrita, no está por ningún lado.

Al tercer día, la zorrita salió corriendo por el camino grande y de pronto vio muchas mariposas. Se acostó en medio del camino, abrió grande su hocico para que se amontonaran las mariposas. Cuando se llenó su hocico quedaron atrapadas.



-Aunque sea esto les mostraré cuando llegue -pensó la zorrita.

Al llegar a la cueva donde estaba el viejo puma comenzó a arrastrarse; cuando la vieron asomarse, el puma preguntó;

-¿Qué cazaste?

-Ju’u’, ju’u’ -decía la zorrita.

-Dónde está lo que cazaste?

-Ju’u’, ju’u’ -decía. No podía hablar porque tenía el hocico lleno de mariposas.

-Te voy a enseñar a ser hombre, porque no aprendiste a cazar. Ya hace tres días que no he comido; ahí están todos tus hermanitos hambrientos.

El puma correteó a la zorrita. Corrieron mucho hasta que la zorrita se cansó y fue atrapada por el puma, pues estaba muy enojado con la pobre. Cuando la atrapó la partió en dos, luego se la comió. Terminó de comer y llevó el resto a sus compañeros que permanecían en la cueva.

Así se quedaron a vivir con el puma. Les fue bien porque todos eran muy trabajadores.


*Este material fue publicado en: Cuentos mayas yucatecos,
Vol. 1 Ediciones de la Universidad Autónoma de Yucatán,
Mérida Yucatán, 1999





Regresar
  © Universidad Autónoma de Yucatán
Centro de Investigaciones Regionales "Dr. Hideyo Noguchi"
Unidad de Ciencias Sociales
Dirección General de Desarrollo Académico